nedjelja, 15.10.2006.
Obećanje
Ovo je najduži post..ali i meni najdraži…
Na tekmu sam zakasnila jer sam išla Tenkiću odnijeti poklon. Rođendan joj je 18-tog, ali ga je sinoć slavila pa sam joj samo otišla odnijeti ga da ga ne moram poslije vući po kafićima, a ni ona. Uglavnom, zakasnila sam i trener je kao opomenu i meni i (drugima) zabranio da igram. Tekma je počela oko 6.30, a ja sam otišla u 7 jer sam morala oprati kosu i srediti se pa da stignem na bus u 7.45.. Nisam stigla jer sam još sušila kosu tako da me stari odvezao. Poslije sam čula da smo opet izgubili 30:16. (Lelena, sad znaš:)
Tenkić je bila u elementu. Za cijelo to vrijeme je progovorila 4 riječi i to jedva.. Otišli smo iz Ferrarija u šetnju do plaže (u međuvremenu se nešto loše dogodilo), a onda na hot-dog. Tamo smo srele nekog napušenog Austrijanca pa smo ga malo zezale. Vratile smo se u Ferrari, a onda su došle moje 2 frendice s kojima inače izlazim pa sam s njima otišla šetati, a i trebalo mi je rame za plakanje (koje mi ovo društvo nije moglo pružiti)… Uglavnom, čut ćete zašto. Onda me nazvao frend iz osnovne kojeg sam tu večer bila srela i pitao me gdje sam da se nađemo. Bio je s još dvojicom frendova, također iz osnovne i onda smo nas 6-ero otišli u Ferrari, a kasnije u Quo Vadis (jedini ali i najbolji disko u gradu).
Tamo sam divljala i svi su mislili da su na tableticama, a nisu znali da bi, da nisam skakala i plesala kao luda, ležala na podu i plakala. Kući sam išla busom u 2 jer su mi starci ovih dana produžili izlazak. U busu mi se sve vratilo još jače...Kad sam došla kući sjela sam za kompjuter i plakala.. Poslala sam mu ovaj mail kojim sam namjeravala sve okončati (sad će vam valjda biti jasnije):
Hej!
Ovo je nešto što sam morala napisati da bi mi bilo lakše. Mada ovo ništa ne mijenja, ali ipak..
Ne očekujem da shvatiš.
Sve čega se dohvatim uništim ili nekako krene po zlu. Ono do čega mi je bilo najviše stalo bio si ti. Onaj kojeg sam zamišljala dok te nisam upoznala, ali i onaj pravi, stvarni ti. Kojeg sam zavoljela baš kao i onu imaginarnu osobu, puno više... Žao mi je što je sve otišlo kvragu; to naše prijateljstvo ili što god to bilo. Sad znam da je gotovo. Možda ćeš ti pomisliti kako ničega nije ni bilo, ali ja sam svaki dan mislila na tebe i na to kako će jednom, možda ,dogodititi neko čudo, nešto i ti ćeš me vidjeti onakvu kakva jesam... Očito, nije se dogodilo.
Kad si mi odgovorio na mail, ne možeš zamisliti koliko sam bila sretna. Nisam se mogla pomaknuti kojih 5 min, plakala sam i smijala se u isto vrijeme. Zahvaljivala Bogu na pruženoj prilici.. kako jadno, zar ne? Kad sam te upoznala i pričala s tobom, željela sam sačuvati te trenutke na nekom dalekom mjestu gdje ih nitko ne bi našao i gdje bi bili zaštićeni od zaborava. Tada sam bila sretna.
Nitko ti nikad neće pružitit ruku kad padneš. Moraš se dignuti sam. Nikad nisam bila jedna od onih ljudi koji odmah ostave neki dojam, do mene je teško doći i upoznati me. Nisam od onih glasnih u društvu, ona koja uvijek kaže pravu stvar. Ne znam se ponašati i ispadam divlja. Najčešće kažem neku glupost i onda mrzim samu sebe zbog toga..Ustvari, ne mrzim sebe nego to što se osjećam tako zbog nekoga tko toga (najčešće) nije vrijedan. .
To što nosim poderane traperice na kojima piše Manson ne određuje me kao osobu. Naprotiv. Bar si ti kao budući pedagog, filozof ili osoba koja zna pročitati ljude trebao prepoznati moj obrambeni mehanizam. Kad izgledaš kao da te nije briga, ljudi pomisle da te nije briga. Slabi uvijek bivaju zgaženi. Mrzim osjećati se slabo. Rekao si da po ponašanju osobe shvatiš što misli i kako se osjeća.... Bilo mi je krivo što sam u petak otrčala iz knjižnice, došao si baš kad sam pisala mail frendici o svemu tome, o tebi... Nisam željela da to pročitaš. Bi li mogao tako pričati sa mnom da si znao da sam toliko zaljubljena u tebe...Eto, sad znaš.
Bilo mi je glupo što je ispalo kao da sam namjerno zakasnila na bus da bi te još zadržala. Vidjela sam da tako misliš i to me je zaboljelo. Bilo bi mi draže da si otišao i ostavio me, ne bi se osjećala kao da sam te vezala. Ne podnosim kad to meni netko radi i trudim se to ne činiti drugima. Da sam pametnija, vidiš, to s busom bi isplanirala bez pogreške. Sigurno ne bi ispalo toliko očajno kao to onda, toliko pogubljena još uvijek nisam. Kad sam došla kući, grizla sam se zbog svega toga. Od tebe sam tražila razumijevanje, a imala sam osjećaj da svaku moju riječ stavljaš na vagu, kao da sam predmet koji proučavaš. Znam da si bio oprezan jer si mislio da znam sve o tebi i da ti onda mogu povlađivati i reći ono što ti se sviđa. Istina je bila da sam ti ime saznala u 2 mjesecu, mislila sam da slušaš Beatlese ili stare stvari, nisam imala pojma kakav si kao osoba i nisam mogla ispitivati druge jer bi shvatili, a osjećaje uvijek držim za sebe..
Istina je da si mi sličan u mnogim stvarima, ali i različit u jednu ruku. A i da sam ti lagala, ne bi mogla tako dovijeka, da si me upoznao, znao bi.
Ali sada nije važno.
Ti ne znaš koliko mi je stalo, možda je tako i bolje... Još moram puno učiti i možda se još jednom sretnemo. Nadam se da ću onda moći proći pored tebe i ne osjetiti ništa...jer bi tako bilo najbolje. Večeras sam u tebi vidjela neku ravnodušnost i prezir koji su me povrijedili. Mislila sam da će s vremenom sve doći na svoje i da se ne može dogodititi ništa loše, ali nažalost život je okrutan i sve je krenulo krivim putem. Osjetila sam kako mi klizi iz ruku a ja nisam mogla učiniti ama baš ništa osim gledati te kako odlaziš...Previše primam srcu neke stvari. Znam, ali takva sam i ne želim se mijenjati..makar na kraju ja bivala ta koja je povrijeđena.
Želim ti sve najbolje u životu i molim te samo da se ne ljutiš na mene i da me ne mrziš zbog svega...jer ne bi to podnijela. Zato samo pusti tako kako je. Pogriješila sam što sam ti poslala mail i prvi put, sad kad vidim kako je ispalo, bolje da si nastavio gledati kroz mene. Ali srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Tako je rekao Pascal.
Be happy...always.
And the hardest part
Was letting go not taking part
You really broke my heart
And I tried to sing
But I couldn't think of anything
And that was the hardest part...
Goodbye...
četvrtak, 12.10.2006.
Serious thing :)
Dugo me nije bilo... Imam puno obveza pa smijem na internet 2 put tjedno, još sam uz sve ostalo nabila račun kao vanjski dug Hrvatske..Ali sad sam tu i imam nešto za reći.
Sad sam baš pročitala blog dečka koji je gay i komentare koje su mu ostavljali. Naravno, bilo je tu komentara podrške, ali i onih upućenih sa namjerom da ga povrijede. Pa da i ja kažem koju o tome..
Prvo, nemam ništa protiv gay ljudi - nevažno radi li se o muškarcima ili ženama, naprotiv, podržavam ih.
Odgojena sam dosta liberalno, roditelji mi nikad nisu nametali svoja mišljenja i puštali su me da razmišljam svojom glavom. Padala sam i ustajala se, učila na greškama. Sad imam poglede na svijet koji će se nekome činiti djetinjastima i nerealnima, nekome zrelima .. Ali oni su moji i ne bi ih se odrekla niti bi mijenjala svoje principe. Kad sam pitala dečke iz razreda što misle o tome, odgovorili su da 'pedere treba umlatiti', ali protiv cura nemaju ništa protiv, jer je kao normalnije vidjeti dvije žene nego dva muškarca. Pitala sam i starog što on misli o tome i dao mi je isti odgovor. Nisam mogla vjerovati. Moj najdraži tata, koji je uvijek bio pun razumijevanja za druge, blag, moj uzor i osoba za koju sam mislila da ima visok prag tolerancije, osudio je ljubav dvojice muškaraca. Kako je to moguće? Osuditit ljubav? Kako ljubav može biti izopačena? Ljubav, kao sveti i najiskreniji osjećaj, koji nas usrećuje i daje nam snagu. Zar je važno između koga je onda???
Mijenja li išta ako su osobe istog spola, čini li je to prljavom? Zašto je tako teško prihvatiti one koji su drugačiji od nas...ponekad mrzim ljude. Ponekad i oni mrze mene. One pak koje volim, volim beskrajno. Zato ne razumijem one koji citiraju Bibliju s namjerom da ispadnu pametni ili veliki vjernici. Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen...
To bi bilo sve..shvatite ovo ozbiljno jer nije mala stvar deklarirati se kao homoseksualac u primitivnoj sredini koja te gleda kao luđaka i kaže ti da se trebaš liječiti ako ti se sviđa susjed Marko ili prijateljica Ana. Koji te ako se s njima ljubiš javno psuju, vrijeđaju ili te pretuku,a nitko ni da se pomakne, nitko ti ne želi pomoći. Gledaju i čude se. Navijaju. Zgražaju se.
Ludi vole tuđu patnju.Ljudi su sebični. Nemojte i vi biti takvi,jer na svijetu je i previše takvih ljudi.
Budite drugačiji.
Peace & love
P.S. Ispričavam se onima na čije komentare i mailove nisam odgovarala. Stvarno mi je žao, nadoknadit ću vam. (Oni o kojima se radi znaju na koga se to odnosi-jedna zgodna u minjaku, jedna koja zatvara blog, jednoj s puno nadimaka- nadam se da će naći pravi i jednom izgubljenom dječaku.)
utorak, 03.10.2006.
The greatest thing you'll ever learn is just to love and be loved in return
Ponekad, samo ponekad ...
....se dogodi čudo i u jednom trenutku nestane sva tuga koju smo dugo čuvali u sebi..jednostavno ode, ispari, kao odnešena nekim ludim vjetrom. Kada se taj trenutak dogodi, znat ćete, osjetit ćete to duboko u sebi.. samo pazite da ga sačuvate u sjećanju do kraja života jer je rijedak i prekrasan, poput cvijeta koji procvate samo jednom u stotinu godina i onda uvene...
Meni se dogodio na godišnjicu mojih roditelja. Upoznala sam Njega. I bio je sve što sam očekivala..i mnogo više. Volim ga. Ti trenuci provedeni s njim su nešto najljepše što mi se ikad dogodilo. Nakon godinu dana suza, tuge, nadanja i padanja, konačno sam ga upoznala. Nakon mjesec dana dopisivanja mailom, sreli smo se.. I prvi put u životu moj san je postao stvarnost, u toj večeri...I po prvi put u životu nisam sve upropastila kao prije, možda jer mi prije nikada nije bilo važno kao sada..
Nekako smo se našli i razgovor je samo tekao..
Zahvaljujem Bogu na tim satima provedim s njim, na razgovorima koje smo vodili, na tajnama i iskustvima koje smo podijelili...pa makar to bilo prvi i zadnji put, da sada umrem, umrla bi sretna...
Jučer mi je bio rođendan i bila sam tužna...ne znam ni sama zašto, ali nisam mogla zaustaviti suze...
Danas sam u školu došla sva u crnom, kao odraz mojih osjećaja...ali prijatelji su me nasmijali i vratili mi nadu u njega i nas. Ja sam inače pesimist i stalno nalazim izgovore da budem nesretna, no oni su mi rekli da sam smiješna i da bi trebala slaviti. Nisam ni sama sigurna što da mislim. Što bude bit će...
Sad mi je poslao poruku da je za vikend kući, dolazi s faksa, pa... Možda se i vidimo, ali sumnjam. Nisam ja te sreće. Ali ga želim opet vidjeti. Da bar i on osjeća isto...
U subotu slavim rođendan. Ovu sam bila s njim pa nisam htjela ništa organizirati, no iduću ću best frendice izvesti u kafić i malo se zezati s njima, jer nisam dugo. Žao mi je što mi je pola razreda (ima nas 16) daleko od Vukovara pa ne mogu doći zbog prijevoza; nemaju buseva, a starci ih ne žele voziti oko 2,3 u noći. Dvije cure su iz Vinkovaca, troje je iz okolnih sela, jedna frendica i buraz joj ne smiju izlatiti itd. Smislit ću nešto već, hehe...Imam na umu pitat starce da me puste duže, nadam se najboljem..
Uglavnom, i sretna sam i tužna...
Razmišljala sam da kažem ljudima da imam blog, ali ne vjerujem. Previše je osoban i mnogi ga ne bi shvatili. Zato je najbolje ovako...moj mali svijet odvojen od onog vanjskog, stvarnog i okrutnog.
Pozdrav mojim frendicama koje su nesretne kao i ja, ponekad...Želim im sve najljepše i da budu sretne i okružene ljudima koji ih vole. Poseban pozdrav Jopy i Jeleni (ne daj se), koje me slušaju i tješe!
P.S. Jopy,ako zatvoriš blog ubit ću te! Kiss :)
Ja pamtim samo sretne dane!
Pamtim samo sretne dane!
Ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo,
Ja nisam kao ti, ne mogu to...
*I wish... *
subota, 16.09.2006.
SATURDAY NIGHT
Subota je, a ja nisam vani... čudno. Trebala sam ići van s frendicama na ''Vinkovače jeseni'', ali nije mi se dalo. Bio je Colonijin koncert i inače bi bila nabrijana...ne volim Coloniju, ali volim koncerte i stvarno ne znam koji mi je ovih dana...Stalno sam nikakva i sve me živcira. Preuzela sam ulogu psihologa ovih dana; savjetujem ljude oko sebe. Tko zna kako će to završit...
Kad bi postojao netko tko bi mogao pomoći svima nama... Ne mislim tu na Boga, nego na nekoga tko bi sve naše probleme riješio istog trena ili nam jednostavno zamaglio um da ne mislimo na njih, jer si ih sami stvaramo. Problem je u nama. Mi smo problem.
Previše toga mi je na umu;škola, on i njegovi problemi, rukometno prvenstvo, frendovi u krizi, projekt kojim se bavim i još novine koje vodim/pišem...nemam vremena disati, nemam vremena za sebe...
Trebala bi jednostavno odmahnut rukom i reći 'Ko ga jebe'.
Imam podočnjake do poda i ubila bi za 8 sati mirnog sna umjesto 5 ispunjenih noćnim morama.
Moram se malo sabrati.
Moram krenuti dalje sa životom i ostaviti neke stvari iza sebe.
Moram...ali ne mogu. Teško je. Postoji li nešto kao što je sreća (?) ili trebamo biti sretni kada nam se ništa loše ne događa nego jednostavno prođemo još jedan dan. Sami i uplašeni... Znam da nema odgovora ali ipak pitam. Jer se još nadam. Nadam da će doći netko tko će u mojim očima pročitati odgovore koje je dugo tražio i meni dati moje jer ja ne mogu dalje ovako. Sve se ruši, a nikad nije bilo stabilnije... Moj život se raspada. Pitam se kako dalje...
Za nekoga koga volim, a on ne zna koliko. Kad ode na faks ne znam što ću. Nadam se da će shvatiti kako se osjećam becuse...
I love you
I have loved you all along
And I miss you
Been far away for far too long
I keep dreaming you'll be with me
and you'll never go
Stop breathing if
I don't see you anymore...
nedjelja, 03.09.2006.
U LJUBAV VJERE NEMAM
Opet sam upala u jedno od onih raspoloženja... mračno,depresivno itd.. dugo mi je trebalo..
Sad sam bila vani, vidjela ga s nekom curom.. iz daljine sam odmah znala da je to on.. cura je simpa ali me ipak zaboljelo... jako.. A koliko ga volim? Pa samo ću reći da ne prođe tren a da on nije dio mojih misli... sretnih i tužnih... On ne zna tko sam i kad me pogleda za njega sam još samo jedno lice između tisuću drugih.. njegov pogled prođe kraj mene, a ja bi dala sve da se jednom na meni zaustavi...
Kao da postoje dvije mene, ona nasmijana i optimistična, kojoj je sve pet i nema loših dana, i ona koja polako iščezava... u zadnje vrijeme ona prva pada u zaborav..a druga nastupa sve češće.
Uglavnom volim ga kao nikoga prije, svi drugi dečki su kraj njega ništa...možda zato jer mi se činio drugačiji, sličan meni...ali možda je baš moja suprotnost.
Kad ga vidim ne mogu skinuti osmijeh s lica, dala bi sve za njega kad bi on to htio.. ali ništa ne ide silom..i ne želim više razmišljati o tome, o njemu...zvučim kao Shakespeare.
Ne želim ga čak ni dodirivati (u zadnje vrijeme ne volim baš tjelesne kontakte), samo da je pokraj mene ili da ga ponekad vidim, i da je sretan... Želim mu da bude sretan s nekom drugom kad ja već ne mogu biti s njim...samo daleko od mene jer...
I sometimes wish I'd never been born at all.. obožavam 'Queen' :)
Ovo sam napisala i u Jopynu blogu, cura je super i podsjeća me na mene u mnogim stvarima..
Teško je o svemu tome ovako pisati, ali još je teže to zadržati u sebi..
Ne mogu vjerovati da ću ovo reći, ali radujem se školi.. možda ću onda misliti na stvarne probleme, a ne one stvorene u mojoj mašti...koja i ovako radi 24 sata na dan.
Ipak mislim da je to jedna lijepa uspomena..bolna, ali nadasve lijepa...jer kakva je ljubav ako nije tužna...
utorak, 22.08.2006.
THIS IS THE NEW SHIT
Netko upućen će možda skužiti da je ovo naslov Marilynove pjesme. Iako ga mnogi, pa i moji prijatelji smatraju izopačenim ludim sotonistom,freakom, ja ga ne vidim tako...E,sad... Ne treba gledati samo spotove koji jesu kontraverzni, treba poslušati i riječi. Ako ne razumijete ingliš, tu već nastaje problem.
Ja sam ga obožavala dok se nije prodao- kao ni mnogim drugim slavnim (s)ličnostima nije mu uspjelo ostati svoj u svijetu kojem je glavni logo '..care,samo pare..'. Kralj alternativnog rocka postao je nešto poput Britney. Previše se furao na Sotonu, mučenje četveronožaca i dvonožaca (što kao animal lover nimalo ne odobravam), skretao je pažnju na sebe na sve moguće načine, ne baš pozitivne. Mislim, rockere nije briga što drugi misle, rade i stvaraju za sebe, a ne za i radi drugih... On je u zadnje vrijeme 'komercionala' kako bi rekao jedan moj frend. On, taj moj frend je poznat pod nazivom Denis.
On sam sebe naziva Raven,jer su ga se dojmili gavrani. Ponekad je depresivniji od mene, što rijetkima uspijeva. Inače idemo u isti razred i slušamo istu vrstu glazbe,uglavnom... Iako volim rock i metal, mogu poslušati bilo što strano. Ako me hoćete ubiti, samo mi pustite Cecu. Samo jedna moja prijateljica voli Cecu i narodnjake. Previše mi je draga i nasmijava me da bi je se odrekla. Zove se Ivana ali je svi zovu Tenkić, i unatoč nazivu nije big, čak je niska i slatka... U školi je genijalna i stalno štreba, ali kad se radi o privatnom životu i vezama,to joj,recimo to tako, nije jača strana. (Da ne budem pregruba
). Moja druga prijateljica,Marija,sjedi pored mene i pišti da je spomenem, pa ajd ono iz sažaljenja...ah Marija...Ona je u našem društvu ono malo optimizma što ga mi imamo... Poznam je od 7. razreda, ali smo postigli istu valnu duljinu u 8. Trebalo nam je
Trenutno prolazi kroz takve muke da joj Romeo i Julia nisu ni do koljena. Njezin odabranik živi u Dalju, a pošto smo mi iz Naselja, oni moraju proći trnovit put da bi se vidjeli. Ustvari, prvi susret im tek slijedi i ovim putem im želim sreću.. Love is in the air...go,girl!
Moju treću prijateljicu,Ana-Mariju ne možete promašit. Ona je to što reflektira svijetlost usred ljeta jer je bijela ko sir. Uz to je alergična na ambroziju,grinje,prašinu i sve što ima 4 noge i laje. Ali to s psima je na psihičkoj bazi... 
Usprkos gore navedenim alergijama ona je super cura. Dijeli moju razinu depresije (omiljena pjesma joj je Bad day) i moj je vjerni suputnik na životnom putu od 2. osnovne. Ne znam što bi bez nje jer zna što ću reći prije nego i ja to sama znam, uvijek je za zezanciju i ismijavanje tuđih modnih promašaja i počinjenih gluposti.
Nas tri smo prošle kroz sve i svašta..wc-e, kontejnere, spavaće sobe u kojima smo jedna drugoj nadomještale dečke
i štošta drugo...
Ne znam što bi bez njih tri. A dobro,znam, jela bi i spavala, te boravila unutar 4 zida moje male sobice, čiji svaki centimetar proklinjem kad brišem prašinu (Što nije često, i onda čini lice moje mame ovakvim
) Moji starci su fosili koji su nekad upražnjavali seks, a sada im je on apstraktna imenica. Tata je fora lik al se baš ne kužimo. Al je fora. Mama je fora likuša koja me kuži al joj baš nisam sasvim jasna. Ali se u principu svi skupa dobro slažemo...
Uf, što tog sad ima puno.Nadam se da je čemu. A mora bit kad je od mene...
THIS IS THE NEW SHIT
Bok. Prvo da se predstavim i kažem nešto o sebi.
Imam smeđe oči i kosu, što me čini brinetom, ne znam imam li i um jedne...
Prosječne sam visine i građe-bar tako kažu.
Preferiram čitanje iako i tv štujem gotovo kao i Knjige, ali one su mi ipak draže.
Mrzim kad se idioti na vip dj-u prepiru oko Tokio Hotela. Ni jedni ni drugi očito nemaju život.
Imam nešto što moji frendovi zovu čupavcem a ja ga zovem Laki. Inače, radi kao moj pas već 4 god.
Mačak je Medeni i on je kastriran, eh da... Da je čovjek tužio bi me...
Jedinica sam. Oni koji kažu da sam razmažena obično ne stignu ništa drugo reći.
Volim crnu, crvenu,plavu i bijelu. Druge boje ne podnosim. ali, kako to obično kod mene biva mama se brine o garderobi pa u ormaru zaglibe sve dugine boje i onda šizim. Tako mi i treba kad šaljem mamu da obavi moj posao.
Treniram rukomet. Ali nisam rekla da mi ide. 
Upravo poslah mail jednoj osobi koja mi puno znači. Inače, ima dosta njih koji mi puno znače, ali ovo je endem. Kad dobije mail strefit će ga srčka.
